Lidija Bajuk je rođena u znaku strijelca 1965. u Čakovcu gdje je završila osnovnu i glazbenu školu, te diplomirala na Pedagoškoj akademiji. Glumila je i pisala songove za Kazališnu družinu "Pinklec" iz Čakovca. Nakon višegodišnjeg pedagoškog rada, od 1998. započinje svoju samostalnu karijeru kao književnica i glazbenica. Svira violinu i gitaru. Živi i radi u Zagrebu. Nastupala je širom Hrvatske, a izvan njenih granica u Sloveniji, BiH, Makedoniji, Mađarskoj, Njemačkoj, Italiji, Nepalu, Tibetu, Kanadi, Kolumbiji i Češkoj.
Glazbenu karijeru započinje prednastupima na koncertima američkih glazbenika Johna Mayalla i Joan Baez 1987. i 1989. godine. Njene obrade hrvatskih narodnih pjesama, odnosno autorske pjesme, zastupljene su na petnaestak kompilacijskih audio-albuma. Nastupala je na brojnim dobrotvornim koncertima. Svoj prvi samostalni audio-album “Zora-djevojka” objavila je 1997. godine, a 1999. "Kneju", drugi samostalni audio-album. Godine 2001. objavljuje live album "Tira les", snimljen 2. V. 2001. u Auditoriju Židovske općine u Zagrebu.
Godine 1997. s vlastitom skladbom "Zora-djevojka" nastupa na "Dori" i zauzima 5. mjesto, a 1998. nominirana je za hrvatsku diskografska nagradu "Porin" u dvije kategorije - za debitanta godine i za najbolji ženski vokal u 1997. godini. Čitatelji Večernjeg lista proglasili su je najboljim hrvatskim etno izvođačem u godini 2000.
Snimila je 8 glazbenih spotova (na pjesme “Protuletje”, “Preko Drave”, “Ptico malena”, “Zora-djevojka”, “Falila se žuta tunja”, "Liperka", “Izresla ruža rumena“, "Šetala se lepa Mara" ), a Dječja škola animiranog filma iz Bjelovara je na vlastitu inicijativu proizvela kratkometražni crtani film nadahnut Lidijinom interpretacijom narodne pjesme "Na dan Ivanja".
Godine 1998. njezina uglazbljena pjesma "Krivuljom sjajnom/Šajdirajda" proglašena je svečanom pjesmom Virovitičko-podravske županije. Jedna je od onih hrvatskih glazbenika koji su utemeljili hrvatsku suvremenu etno scenu (zajedničkim nastupnim audio-albumom "Ethno Ambient Live/Arhaične pjesme iz Hrvatske"), o čemu je u listopadu 1999. na američkoj TV postaji CNN emitiran prilog novinara Branka Nađvinskog. S ostalim etno glazbenicima okupljenima oko projekta "Ethno Ambient Live/Salona" glazbenim radionicama, koncertima, glazbenim albumima, videospotovima i likovnim kolonijama na nov način predstavlja narodnu glazbu hrvatskog Mediterana. Od godine 1999. započinje s predavanjima na temu: "Hrvatska tradicijska glazba - nekad i danas; mitološki simboli u hrvatskim narodnim pjesmama" (University of Toronto, 1999., University of Waterloo, 1999., Dvorana Katoličke misije, Nurnberg, 2000., Galerija "Mrvac" Mostar, 2000.). U najnovijem izdanju londonskog priručnika "The Rough Guide to World Music (Africa, Europe and the Middle East)" (World Music Network, London, 1999.) zastupljena je i hrvatska etno scena, među izvođačima i Lidija Bajuk.
Zapažena je njezina suradnja s grupama "Legen", "Prljavo kazalište" i "Cinkuši", s klapom "Cambi", s glazbenicima Vladom Kreslinom (Slovenija), Hansom Theessinkom (Austrija), Seanom Cannonom (Irska), zatim s filmskim i plesnim umjetnicima (npr. u filmu "Transatlantik" Mladena Jurana, kazališnoj predstavi "Cezar" Branka Brezovca i u plesnoj koreografiji "Jer bez tebe nema mene" Barbare Novković), s Institutom za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba, s Etnografskim muzejom iz Zagreba, s Muzejom Međimurja iz Čakovca, sa svjetskim multikulturalnim projektom "Idriart" (na poziv braće Mihe i Marka Pogačnika), s više ekoloških udruga (npr. "Stribor" iz Rijeke, "Nobilis" iz Čakovca, "Zelena akcija" iz Zagreba itd.), te s HTV-om (prema njezinim scenarijima 1996. snimljene su emisije za školski program "Priča o žveglici" i "Ekologija duha, ekologija pamćenja"). Članicom je Hrvatske glazbene unije (HGU) i Hrvatske udruge za zaštitu autorskih prava (HUZIP).
Sudjelovala je na brojnim književnim susretima i natjecanjima. Stihovima i pričama javlja se u više regionalnih i nacionalnih zbornika, zatim u književnim časopisima "Forum", "Plima", "Quorum", "Hrvatski sjever", "Književna revija" i "Hrvatsko slovo", te u dječjim listovima "Zvrk" i "Modra lasta". Objavila je pet samostalnih pjesničkih zbirki ("Osmijeh je moja najbolja obrana" 1991., "Besput" 1992., "Razgovor s tišinom" 1995., "Vučica" 1999., "Sandale na vodi", 2001.) i knjigu bajkovitih priča ("Z mojga srca ružica" 1995.). Od 1994. godine članicom je Društva hrvatskih književnika (DHK). Najnovija bajkovita knjiga "Kneja" Lidije Bajuk, objavljena 1999. godine, opremljena je mini CD-om (sa 6 hrvatskih narodnih pjesama u autoričinoj izvedbi). Prema predlošku te knjige 1998., snimljena je i istoimena lirska dokumentarna emisija u režiji istaknute kazališne redateljice Nane Šojlev. U Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika (HZSU) primljena je krajem 1999. godine.
Za svoj književni i glazbeni rad primila je nekoliko nagrada, među kojima izdvaja:
- 3. nagradu stručne komisije na Festivalu akustičke muzike u Sivcu 1988.
- 1. nagradu na Susretu mladih pjesnika i recitatora "Poznanovec 89"
- 1. nagradu za mlade pjesnike na "Goranovom proljeću" 1991.
- nagradu Radio Donat FM-a za najbolju izvedbu etno pjesme 1997.
- nagradu za afirmaciju etno glazbe "POP Media Festival 98"
- zlatnu plaketu "Grb grada Čakovca" za promicanje Međimurske županije i grada Čakovca na području glazbene i književne umjetnosti 1998.
- 3. nagradu stručnog ocjenjivačkog suda na Festivalu dalmatinske pjesme "Kaštela 99"
- pjesničku nagradu "Josip Sever" 1999.
- nagradu "Fran Galović" za najbolje djelo zavičajne tematike 1999.
- nagradu "Večernjakova ruža" u kategoriji najboljeg izvođača etno glazbe 2001.
"U početku sam pjevala protestne folk pjesme (Boba
Dylana, Joan Baez, Leonarda Cohena) i sve što su moji prijatelji voljeli
čuti. Budući da je škvadra znala da sam Međimurka, uvijek se našao
netko tko je htio čuti i neku međimursku, jer međimurske pjesme imaju
kultni status, pa sam ih imala na repertoaru. U to vrijeme sam imala
i prvi javni nastup na "Šari" gdje sam živjela, pa koncert
u KSET-u, u Istarskom klubu. Imala sam i gažu u jednom restoranu... Ali,
glavna je prekretnica bila kad me Joan Baez pitala - budući da je
bila zainteresirana za političku situaciju koja je već '87. bila napeta
i nije joj bilo do kraja bistro o čemu se radi, a zanimala ju je različitost
o kojoj su joj pričali, kako to zvuči u glazbeno-folklornom smislu.
Zamolila me da joj napravim vjerodostojan izbor pjesama iz svake ondašnje
republike. Iz tog sam razloga krenula u Institut za etnologiju
i folkloristiku i to je bio moj prvi studiozni kontakt s narodnom
glazbom. Bio je značajan zbog toga što mi je u jednom trenutku palo
na pamet da su zapravo sve te pjesme, te balade koje imamo u folkloru,
zapravo to što Joan Baez i drugi rade s folklorom, bilo irskim, bilo
škotskim, bilo američkim, i zašto ne bih probala naše balade pjevati
uz gitaru...Dunja Knebl i dečki iz "Legena" bili su ti koji
su mi do kraja pomogli da svoje kamenčiće iz glave složim u mozaik,
da odlučim hoću li i dalje svirati po tulumima i koji je smisao svega
toga.... "
("Homo volans", 13.XI.1996.)