OSVRTI

"...Interferentni svjetovi glazbe i riječi Lidije Bajuk, bar u svjetonazoru dolje potpisanoga, jedno su od najzanimljivijih i najpoticajnijih mjesta na intermedijalnom zemljovidu Hrvatske danas. Netom napisano hoće značiti kako Lidiju Bajuk treba i slušati i čitati")

(Delimir Rešicki, “Književna revija”)

"...Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Saša Meršinjak, književnik (predsjednik), Branko Čegec, književnik i nakladnik (član), te Zvonimir Mrkonjić, prošlogodišnji dobitnik ove ugledne nagrade (član), dodjeljuje Nagradu "Josip Sever" pjesnikinji i kantautorici  Lidiji Bajuk Pecotić za zbirku pjesama "Vučica", smatrajući da rukopis knjige svojom izvornošću i svježinom, kultiviranjem naše profanirane usmene tradicije, superiornim stilom i univerzalnim konotacijama zadovoljava najviše umjetničke kriterije  'Jutra poezije'..."

(Saša Meršinjak, predsjednik udruge "Jutro poezije")  

"...Stihovi koji se mogu pjevati, a neke od njih autorica svojim čujnim glasom često pretvara u zvučne iskre i opojne trnce, ponekad mogu zavarati prividnom lakoćom nepozornog čitatelja, koji poput prednietzscheovskog papagaja u sebi ponavlja okoštalu zabludu, kako je duh težine najpouzdanije mjerilo svih vrijednosti, zaboravljajući pri tom da su stihovi koji plešu mnogo sličniji zvijezdama od razbacanog kamenja..."

BROJALICA

Engele-bengele, idu cajti,
nikak nebrem sveču najti.
Skrita v kutu noč se suče,
na obloku Smrt me luče.
Engele-bengele, noč šepeče,
mene nekaj k ‘bloku vleče.
Vuni dešč se v srebro ‘blači...
Smrti si, Jezuš, kiklu slači!
Engele-bengele, imam sreču,
komaj sam si našel sveču.
Mesec čkomi, nega zvezdaj.
Smrt me zove z belim rukaj.
Engele-bengele, staroj babi
črni rubec plazi v grabi.
Svetlo sveče kmicu žvače.
Selske krove Smrt preskače.

NOĆ

Sutone vrbe nad brzacima,
svilaju zvijezde u šupljinama noći.
To što bdijem i mrtvarim,
to je od studenice prezrele mi do prstiju,
to je do puta strmenog mi do koljena,
to je od žubora snenog mi do struka.
Ako si me prokleo,
što me nisi u kamen pretvorio,
više bi me milovao, bjegunicu!
Ovako klisurinama oduzimam odjek,
u sebi izmišljena, u tebi iskrhana.
Trpke ti oskoruše oko vrata popadale,
ptica urankinja na dlanu ti propjevala,
riđane moj, krilati, nejahan!
Ni vrijesika više nije sigurna
od njiske srebrne iz vrelih ti nozdrva
isklijalih ti pod žeravicom oka.
A tebi svejedno,
pa se u mrčavi neprohodnoj magleniš
zelenim zrikavcima uveseljen
što se u prosvit neutabanog jutra roguše
i svjetlacaju njegovim ozobanim granama
dok ti iskre vrcaju pod mrkim kopitom
u nepovratni koloplet noći.
Ionako mi vjetar
košuljom
upropanj...