"... Jer običaji, naslijeđe,
arhetipska značenja, staroslavenski likovi, biljke, boje, kojima se
želi naći zajedničko ishodište, susretnost sa svijetom na svim kontinentima
u čitatelja pobuđuje snažan dojam da je, ma otkud bio, Međimurje dijelom
hrvatskoga, i istodobno svjetskoga identiteta..."
(Maja Matković,
“Večernji list”)
|
"...Što je Kneja?...
Kneja jest naziv za šumu, ali i pojam koji se proteže na cijeli jedan
zagubljeni svijet... To je svijet čija nam harmoničnost danas, kad posrćemo
pod teškim teretom neurotičnih blagodati tzv. civilizacije, tako bolno
nedostaje... S onu stranu neuroza, stresova, smoga, netolerantnosti,
poremećenih odnosa svake vrste, Kneja je negdje u nama i čeka da joj
pružimo priliku. Kneja smo mi, i što prije to primijetimo, to bolje
za nas."
(Velid Đekić, "Novi
list")
|
"...Dio sastavlje od vilinskih
bajki ili, kako ih zove autorica, "bajkovitih priča" (a najtočnije,
možda, romana o vilinsko-ljudskim ljubavnim i drugim odnosima,
jer dvanaest priča zapravo čini dvanaest poglavlja fabularno povezane
cjeline) ne krije svoje tematsko i stilsko posestrimstvo s Pričama
iz davnine Ivane Brlić Mažuranić.
Pripovijetke
su dodatno, prema posebnom tipu zbiljsko-mitske čudesnosti te opakom elementu
fizički i emocionalno ubojite hladnoće (osobito velikih i "nezainteresiranih"
međimurskih rječina koje su dominantan topos knjige) u srodstvu i s Andersenovom
fikcionalnom tematizacijom Sjevera...
Obilježena individualnom razlikom, "drukčija u
selu sebi sličnih", Jana je prisiljena rubiti između vilinskoga i
ljudskog svijeta, često u borbi za sam fizički opstanak u zanosnim, ali
društveno okrutnim postmodernim pejzažima sklonim hitrim sankcijama gladi,
osame i izgona. U ime naizgled neostvarive ljubavi prema jednome vilenjaku
(otpadniku dravskog vodenog carstva nakon što odbija očev savjet da si
željenu, ali vrsno neadekvatnu ženu jednostavno "ftopi" u hladnim
valovima) Jana vilinsko-ljudskim metodama očajnički eksperimentira na
opasnim granicama svjetova sve do netipičnog happy enda omogućenog bacanjem
čina sveopćeg kolektivnog zaborava njezine društvene prethodnosti, bivše
uloge koju su joj odredili neumoljivi zakoni preživljavanja autarkične
seoske zajednice.
Tu se, daleko izvan domašaja zavičajnog faolklornog
kiča, stvara lokalna determiniranost, močvarno tlo Kneje. Na
mjestu smo na kojem je ujedno, uz preduvjet životnog, iskustvenog pripadanja
djetinstvu Međimurja, omogućen pristup jednom zaboravljenom, povijesno
potisnutom načelu ženstva. Ono je u posjedništvu "tajnog"
aspekta ljudskog znanja, pričemu se misterij ne odnosi samo na civilizacijsko
pripitomljavanje ne-spoznatoga nabacivanjem vještičje-vilinske, opasne,
praznovjerne i nečiste prirode na tzv. iracionalno znanje. Kneja
je knjiga i o onome što se ne zna zato što se i ne može znati..."
(Ines Prica, "Narodna
umjetnost", vol.37/br. 2)
|
IZ "KNEJINIH" BAJKOVITIH PRIČA:
...Od strašne rike koja je povremeno
dopirala iz Križne grabe ledila se krv u žilama svakomu tko bi se slučajno
približio ovom ukletom mjestu.
Pastir svuče
košulju i navuče koš što mu ga je Janica isplela od vrbovog zelenog
granja. Zagrabi iz jame puno vjedro mutne vode i obiđe je tri puta.
A onda još jednom izlijevajući pomalo vodu na okolno tlo koje u tili
čas posrče dragocjenu tekućinu. Ispraznivši vjedro, Vanček ga odbaci
pod hrast. Površina vode u grabi se zaljulja. Mladić trzne tijelom i
zatrese rukama. Nekoliko puta poskoči u mjestu. I dalje tresući rukama,
sitnim poskocima ulijevo pa udesno obiđe jamu. Rastvori knjigu, pa pjevajući
iz nje zastane da se odmori...
Voda u jami proključa.
Mladić ponovi svoj neobični ples. Zamuti kaljuža gotovo do crnila. Zadrhti
pod zemljom, riknu strahotno...
IZ "KNEJINOG" TUMAČA VAŽNIJIH
POJMOVA:
VODE(N)JAK (ASTERMANT, VODBOJ,
VODENI ČOVJEK) - napuštanjem poganskih
vjerovanja, od boga voda - rijeka, jezera, mora
i zdenaca, zaštitnika pomoraca i ribara, te oca vila
Rusalki, Vod(j)ana /Vodena/ Vodina/ Vodne/ Vodnika/Vodenjaka
(Voden + jak) degradiran u natprirodno zlo biće koje od jeseni
do Jurjeva živi u vodi, često i uz mlinove, a ljeti u šumama. Sjećanje
na njega traje u imenima hrvatskih naselja Vodice, Vodnić, Vodnjan.
Star je i nakazan, ali nadljudske snage, zelen, sav obrastao u mahovinu
i dugu dlaku, užarenih očiju i sa šapama
ili granjem umjesto ruku, a po nekima hipokamp=spoj
ribe i konja. Sviralom može izazvati kišu.
Narodi srednje Azije vjeruju u vodenog bika koji skriven
na dnu jezera rikanjem najavljuje oluju. Zanimljivo je da stariji ljudi
u Bosni i Hercegovini još pričaju da svijet leži na govedu
koji svojim micanjem uzrokuje potres. Također, pri međimurskim mrtvim
riječnim rukavcima, jezerima i močvarama gnijezdi se plaha ptica vodomar,
čija su narodna imena još bunkač / ribar
/ vodeni bik (jer se glasa poput bika), i za koju se
nekada vjerovalo da je začarani zmaj. Pričalo
se da vreba i napada neoprezne, one koji se kupaju poslije Sunčevog
zalaska, ali i grešne, te da ih utapa virom i odvlači na dno
(Virej je mitski svijet vječnog proljeća zmijolikog pastirskog
para Velesa i njegove dugokose nage ženoribe
Ir(ice) / Vodanojke, sirene zanosnoga
glasa; vlažna livada po kojoj šeću duše umrlih i iz koje dolazi njihov
(po)sinak zeleni Juraj, vegetacijski bog).
Mlađi su manje opasni - davljenika dovuku do obale i ostave
ga u plićaku. U ovim vjerovanjima odjekuje i nekadašnje žrtvovanje ljudi
božanstvu voda. Ribolov u podne je opasan jer izaziva oluje i
opsjene, a može se uloviti vodenjak kao bezrepi šaran.
Ovdje je zanimljivo spomenuti da na Dalekom istoku vjeruju da se šaran
može pretvoriti u krilatog zmaja.
I u pojedinim dijelovima Hrvatske postoji slično vjerovanje - od starog
soma ili zmije može postati krilati,
repati i vatreni šarkanj (ponekad i u ulozi Gromovnikove
jahaće životinje, prema tome i u ulozi Gromovnika
samog, tj. njegove tamne strane ličnosti), koji kad ide po Zemlji proseći
mlijeko nalik je ubogom čovjeku, pa ako ga ne
dobije, tjera vjetar i tučonosne oblake nad polja (nije li to đak
grabancijaš).
Spominje se i orhan/orho/orko/orkul,
vodena dlakava grdosija koja noću presreće putnike i od njih ište ribe
za jelo. Vodenjaka ima nekoliko stotina, a glavni stanuje u podvodnom
staklenom dvorcu gdje mu služe oni koje je odvukao na dno. Srodan
mu je ušušur iz Bosanske Posavine, zeleni vilenjak
obrastao mahovinom, koji je zbog neuzvraćene ljubavi utopio lijepu djevojku,
a sebe kaznio lancima kojima se privezao za dno riječnog vira.
Tko ga čuje prvog dana jeseni kako pjeva "Ušušur! Ušušur! Ušušur!",
umrijet će uskoro. Ulogu pretkršćanskog Vodana u kršćanstvu preuzima
sv. Nikola. Posvećena mu je srijeda, treći dan
u tjednu.
|