Kneja

Ozvučena knjiga "Kneja" temelji se na etnološkim istraživanjima velikog broja poštovatelja hrvatske narodne tradicije i na autoričinoj težnji da spoznato pomoću mašte objedini u cjelinu.

 

 

 

"KNEJA“ (Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.)

 

OSVRTI

   

"... Jer običaji, naslijeđe, arhetipska značenja, staroslavenski likovi, biljke, boje, kojima se želi naći zajedničko ishodište, susretnost sa svijetom na svim kontinentima u čitatelja pobuđuje snažan dojam da je, ma otkud bio, Međimurje dijelom hrvatskoga, i istodobno svjetskoga identiteta..."

(Maja Matković, “Večernji list”)

 

"...Što je Kneja?... Kneja jest naziv za šumu, ali i pojam koji se proteže na cijeli jedan zagubljeni svijet... To je svijet čija nam harmoničnost danas, kad posrćemo pod teškim teretom neurotičnih blagodati tzv. civilizacije, tako bolno nedostaje... S onu stranu neuroza, stresova, smoga, netolerantnosti, poremećenih odnosa svake vrste, Kneja je negdje u nama i čeka da joj pružimo priliku. Kneja smo mi, i što prije to primijetimo, to bolje za nas."

(Velid Đekić, "Novi list")

"...Kneja je objavljena u godini koja prema nekim tumačenjima predočuje akvarijansku granicu nakon koje će od čovjeka - nesavršene (zlom i zlobom ispunjene) životinje koja je predana destruktivnoj povijesti biti stvoren čovjek - Bog kao savršena životinja u nadolazećem novom dobu Vodenjaka. Naravno, riječ je samo o još jednom mitu teandričke interpretacije. Međutim, nije li ipak mladi vodenjak Vanček serafinski vodenjak, simbol spomenute akvarijanske granice (?)..."

(Suzana Marjanić, folkloristica)

 

"...Dio sastavlje od vilinskih bajki ili, kako ih zove autorica, "bajkovitih priča" (a najtočnije, možda, romana o vilinsko-ljudskim ljubavnim i drugim odnosima, jer dvanaest priča zapravo čini dvanaest poglavlja fabularno povezane cjeline) ne krije svoje tematsko i stilsko posestrimstvo s Pričama iz davnine Ivane Brlić Mažuranić.
Pripovijetke su dodatno, prema posebnom tipu zbiljsko-mitske čudesnosti te opakom elementu fizički i emocionalno ubojite hladnoće (osobito velikih i "nezainteresiranih" međimurskih rječina koje su dominantan topos knjige) u srodstvu i s Andersenovom fikcionalnom tematizacijom Sjevera...
Obilježena individualnom razlikom, "drukčija u selu sebi sličnih", Jana je prisiljena rubiti između vilinskoga i ljudskog svijeta, često u borbi za sam fizički opstanak u zanosnim, ali društveno okrutnim postmodernim pejzažima sklonim hitrim sankcijama gladi, osame i izgona. U ime naizgled neostvarive ljubavi prema jednome vilenjaku (otpadniku dravskog vodenog carstva nakon što odbija očev savjet da si željenu, ali vrsno neadekvatnu ženu jednostavno "ftopi" u hladnim valovima) Jana vilinsko-ljudskim metodama očajnički eksperimentira na opasnim granicama svjetova sve do netipičnog happy enda omogućenog bacanjem čina sveopćeg kolektivnog zaborava njezine društvene prethodnosti, bivše uloge koju su joj odredili neumoljivi zakoni preživljavanja autarkične seoske zajednice.
Tu se, daleko izvan domašaja zavičajnog faolklornog kiča, stvara lokalna determiniranost, močvarno tlo Kneje. Na mjestu smo na kojem je ujedno, uz preduvjet životnog, iskustvenog pripadanja djetinstvu Međimurja, omogućen pristup jednom zaboravljenom, povijesno potisnutom načelu ženstva. Ono je u posjedništvu "tajnog" aspekta ljudskog znanja, pričemu se misterij ne odnosi samo na civilizacijsko pripitomljavanje ne-spoznatoga nabacivanjem vještičje-vilinske, opasne, praznovjerne i nečiste prirode na tzv. iracionalno znanje. Kneja je knjiga i o onome što se ne zna zato što se i ne može znati..."

(Ines Prica, "Narodna umjetnost", vol.37/br. 2)

 

CITATI

IZ "KNEJINIH" BAJKOVITIH PRIČA:

...Od strašne rike koja je povremeno dopirala iz Križne grabe ledila se krv u žilama svakomu tko bi se slučajno približio ovom ukletom mjestu.

    Pastir svuče košulju i navuče koš što mu ga je Janica isplela od vrbovog zelenog granja. Zagrabi iz jame puno vjedro mutne vode i obiđe je tri puta. A onda još jednom izlijevajući pomalo vodu na okolno tlo koje u tili čas posrče dragocjenu tekućinu. Ispraznivši vjedro, Vanček ga odbaci pod hrast. Površina vode u grabi se zaljulja. Mladić trzne tijelom i zatrese rukama. Nekoliko puta poskoči u mjestu. I dalje tresući rukama, sitnim poskocima ulijevo pa udesno obiđe jamu. Rastvori knjigu, pa pjevajući iz nje zastane da se odmori...

    Voda u jami proključa. Mladić ponovi svoj neobični ples. Zamuti kaljuža gotovo do crnila. Zadrhti pod zemljom, riknu strahotno...

IZ "KNEJINOG" TUMAČA VAŽNIJIH POJMOVA:

VODE(N)JAK (ASTERMANT, VODBOJ, VODENI ČOVJEK) - napuštanjem poganskih vjerovanja, od boga  voda - rijeka, jezera, mora i zdenaca, zaštitnika pomoraca i ribara, te oca  vila  Rusalki, Vod(j)ana /Vodena/ Vodina/ Vodne/ Vodnika/Vodenjaka (Voden + jak) degradiran u natprirodno zlo biće koje od jeseni do Jurjeva živi u vodi, često i uz mlinove, a ljeti u šumama. Sjećanje na njega traje u imenima hrvatskih naselja Vodice, Vodnić, Vodnjan.
Star je i nakazan, ali nadljudske snage, zelen, sav obrastao u mahovinu i dugu dlaku, užarenih očiju i sa šapama ili granjem umjesto ruku, a po nekima hipokamp=spoj ribe i konja. Sviralom može izazvati kišu.
Narodi srednje Azije vjeruju u vodenog bika koji skriven na dnu jezera rikanjem najavljuje oluju. Zanimljivo je da stariji ljudi u Bosni i Hercegovini još pričaju da svijet leži na govedu koji svojim micanjem uzrokuje potres. Također, pri međimurskim mrtvim riječnim rukavcima, jezerima i močvarama gnijezdi se plaha ptica vodomar, čija su narodna imena još bunkač / ribar / vodeni bik (jer se glasa poput bika), i za koju se nekada vjerovalo da je začarani zmaj. Pričalo se da vreba i napada neoprezne, one koji se kupaju poslije Sunčevog zalaska, ali i grešne, te da ih utapa virom i odvlači na dno (Virej je mitski svijet vječnog proljeća zmijolikog pastirskog para Velesa i njegove dugokose nage ženoribe Ir(ice) / Vodanojke, sirene zanosnoga glasa; vlažna livada po kojoj šeću duše umrlih i iz koje dolazi njihov (po)sinak zeleni Juraj, vegetacijski bog).
Mlađi
su manje opasni - davljenika dovuku do obale i ostave ga u plićaku. U ovim vjerovanjima odjekuje i nekadašnje žrtvovanje ljudi božanstvu voda. Ribolov u podne je opasan jer izaziva oluje i opsjene, a može se uloviti vodenjak kao bezrepi šaran. Ovdje je zanimljivo spomenuti da na Dalekom istoku vjeruju da se šaran može pretvoriti u krilatog zmaja.
I u pojedinim dijelovima Hrvatske postoji slično vjerovanje - od starog soma ili zmije može postati krilati, repati i vatreni šarkanj (ponekad i u ulozi Gromovnikove jahaće životinje, prema tome i u ulozi Gromovnika samog, tj. njegove tamne strane ličnosti), koji kad ide po Zemlji proseći mlijeko nalik je ubogom čovjeku, pa ako ga ne dobije, tjera vjetar i tučonosne oblake nad polja (nije li to đak grabancijaš).
Spominje se i orhan/orho/orko/orkul, vodena dlakava grdosija koja noću presreće putnike i od njih ište ribe za jelo. Vodenjaka ima nekoliko stotina, a glavni stanuje u podvodnom staklenom dvorcu gdje mu služe oni koje je odvukao na dno. Srodan mu je ušušur iz Bosanske Posavine, zeleni vilenjak obrastao mahovinom, koji je zbog neuzvraćene ljubavi utopio lijepu djevojku, a sebe kaznio lancima kojima se privezao za dno riječnog vira. Tko ga čuje prvog dana jeseni kako pjeva "Ušušur! Ušušur! Ušušur!", umrijet će uskoro. Ulogu pretkršćanskog Vodana u kršćanstvu preuzima sv. Nikola. Posvećena mu je srijeda, treći dan u tjednu.