29. I 1967. je datum kad se rodilo debelo dijete. Sretni roditelji ga nazvaše


                                          Bruno


Nisam još imao ni dvije godine kad su me zapanjeni ukućani čuli da pjevam "ja sam mala ruža mamina sam kći". Naučila me to susjeda Desa. Toga se ne sjećam ali pamtim prizor u kojem tata pokazuje D dur, G dur (onak s palcem i kažiprstom) i A7 svome osmogodišnjaku. Boljeli su me prsti ali mi je bilo jasno da se događa nešto zanimljivo. Iste godine upisuju me na violinu koju nikad nisam volio, četiri godine kasnije prelazim na klarinet. E to mi se već sviđalo. Nakon dvije godine klarinet zamijenjujem saksofonom, svladavam repertoar Glenn Millera, uvjeren sam da ću biti poznati jazzer. Tada imam četrnaest godina.

Početak je osamdesetih, otkrio sam Beatlese, bio na koncertu Weather Reporta i poklonik sam tadašnjeg novog vala. Sviram u raznim kvartovskim bendovima (kvart je Trešnjevka) i već mi je neko vrijeme jasno da je glazba ono čime ću se baviti u životu. U to vrijeme moj pubertetski mozak zbunjen je jedino širinom ponude. Da li samo pisati pjesme, da li samo svirati gitaru ili možda bas-gitaru (bila je i ta faza) a i saks je tu.

Krajem 1982. nastaje "Dan D", bend koji će mi obilježiti slijedećih pet godina života. Dan D je do kraja ostao demo bend i to mi je zapravo žao, tko zna što bi bilo da su nam tada dali da snimimo ploču. Uspjeha je, u lokalnim okvirima, ipak bilo. Pobijedili smo na Navisu i Gaudeamusu, tada ozbiljnim natjecanjima mladih bendova, svirali u svim zagrebačkim klubovima i nastupali kao predgrupa mnogim imenima tadašnje Juge. Kada smo na kraju postali prateći bend dua "Neki to vole vruće" bio je to u stvari kraj Dana D. Ja odlazim u "Srebrna krila" (tada je bio aktualan "Mangup" i Eurovizija) a Dario Jelusić, Mario Kapetanić i Bero Blažević te Dražen Scholz kojeg smo se nedavno upoznali nastavljaju još neko vrijeme svirati sa Jimijem i Šomijem. Mislim da se nikad u životu nisam toliko smijao kao s Mucom i Pištom. Veselijeg čovjeka od Muca do danas nisam upoznao.

Već neko vrijeme nisam spomenuo Muzičku školu. Tu je uglavnom bilo sve u redu, osim što sam se, zbog promjene instrumenata, nekoliko puta morao vraćati unazad.

Dakle, te 1988., Scholz odlazi u Parni Valjak a iz Valjka odlazi gitarist Zok Cvetković. Na Scholtzov nagovor Hus uzima u bend dva mladca, Beru i mene i time zapravo mijenja zvuk Valjka jer sada su klavijature i saks u stalnoj postavi. Kad imaš 21 godinu i sviraš u Valjku ispada da si uspio a tako sam se doista i osjećao. Pune dvorane na tadašnjim YU turnejama samo su samo su me učvrstile u uvjerenju da je Valjak velik bend. "Lovci snova" bio je novi album koji smo uvježbavali u tišini Mokrica a snimali dugo i temeljito kod Trulog. "Svih 15 godina" bio je trostruki album snimljen u živo u Domu sportova i u vrijeme kad je bio izdan već sam znao da ću nakon tri uzbudljive godine otići iz benda. Bio sam, naime, primljen na MI, školu moderne glazbe u Americi a taj crv u zicigu mi nije dao mira. Trebao sam nešto novo, nisam još bio gotov sa dokazivanjem samom sebi.

U ljeto '91. odlazim u LA. Upisujem se na Musician's Institute, školu moderne glazbe i vježbam gitaru satima svaki dan. Istovremeno uživam u koncertima svih glazbenika koje sam ikad htio vidjeti i čuti u živo. Pridružuje mi se Bero, snimamo šest mojih pjesama i šaljemo izdavačima, bez uspjeha. Javljamo se na audiciju za bend 'Vanity kills' i prolazimo. U međuvremenu smo postali i parketari i šoferi a ni ne kuhamo loše, pogotovo Bero. Ipak u jesen 1992. ne možemo više izdržati i vraćamo se doma.


Bero je opet u Valjku a ja sam u Hard Time-u. Povratak korijenima. Te 1993. čitatelji, tada jedinog, ako se ne varam, glazbenog magazina "Heavy Metal", izabiru me za najboljeg gitarista. Najbolji gitarist sam i 1997. po izboru članova HGU-a te dobivam nagradu 'Status'.

U proljeće 1993. odlazim i Hard time-a i počinjem svirati s Gibonnijem. Slijedi njegov veliki uspjeh, nekoliko dobrih studijskih i jedan live album. U to vrijeme sve više pišem pjesme za druge pjevače, događa se 'Mala ptica nebeska', slijede sve druge pjesme za Ivanu, Divasice, Ivana Mikulića, Olivera, Vannu pa čak i za Matu Bulića.

1998. razlaz s Gibonnijem no isti bend nastavlja svirati s Vannom i to činim i danas.
U jesen 1997. napokon skupljam snagu za svoj CD. Upoznajem Švigija i jasno mi je da pred sobom imam luđaka punog entuzijazma i da jedino s njim mogu napraviti taj album. Tri godine kasnije čak smo i završili.

U te tri godine dovukao sam u studio puno prijatelja koji su s guštom odsvirali što god je njima i meni palo na pamet. Bila je to stvarno sviračka reprezentacija tog vremena.
U međuvremenu događaju se najbitnije stvari u životu čovjeka, ženidba i djeca.
Prvo se dogodilo u listopadu 1998. a drugo 15. 2. 1999. kada na svijet dolazi Jan. Ni jedno ni drugo ne bi išlo bez Ivane koja polako odustaje od bavljenja glazbom i postaje sve više fascinirana televizijom.
2000. Ivana i ja pišemo za Vannu Kao rijeka i na Dori nam za dlaku izmiče prvo mjesto.
2001. izlazi moj album Kao svi drugi ljudi
2003. Na svijet dolazi i Vigo.
Cijelu tu godinu sviram s Oliverom i Dupinima i neizmjerno uživam u druženju i svirci. Pogotovo kad Oliver sjedne za klavir. Tada bismo jedan drugog slušali, vodili i slijedili. Priznajem da u cijelom svom životu ispunjenom glazbom, kad zbrojim sve bendove, svirače, stilove, Ameriku... sviranje s Oliverom bio je najveći užitak.
2004. počinje Studio 10 i suradnja s Nikšom i ostalim dečkima i traje i danas (početak 2009.)